BRAČNA POSTELJA
Počnimo ovako: dvoje ljudi, muškarac i žena, osuđeni su jedno na drugo, i to za čitav život.
A mogli smo započeti i ovako: isto to dvoje ljudi, žena i muškarac, vole se najviše na svijetu, i to čitav život.
Obje su izjave zapravo samo lice i naličje jednog novčića, različite manifestacije iste društvene, povijesne i intimne pojave – a to je suživot, bez obzira nazivamo li to brakom, vezom, partnerstvom ili zajednicom. Jer jedino i samo unutar te pojave – nakon što je jedno o onom drugom spoznalo njezinu ili njegovu bit, ono najintimnije i najunutarnjije – pojavljuju se osjećaji najdublje ljubavi i najiskonskije mržnje.
Tekst nizozemskog pisca i filantropa Jana de Hartoga balansira između tih ekstrema i propituje upravo ove segmente ljudske interakcije. Kroz šest presudnih (i manje presudnih) trenutaka bračnog života jednog para, razasutih tijekom 35 godina zajedničkog života, promatramo i prepoznajemo naše najveće strahove, trenutke sreće, trenutke bola, razdoblja ponora, ali i razdoblja katarze te nastavka i obnove životnog ciklusa. Iako je na sceni samo dvoje ljudi, riječ je o jednoj obiteljskoj sagi, gledajući predstavu mi rekontruiramo i sami ispunjavamo praznine u vremenskim hijatima. No, topos tog događanja je uvijek isti: to je spavaća soba, bračna postelja, mjesto u kojem smo najogoljeniji sami pred sobom i pred onom osobom koja leži i diše pored nas.
De Hartog namjerno izbjegava povijesnim kontekstom označiti zbivanja, ratovi i politika ovdje nisu sila koja određuje ljudske živote, stoga je i u našoj predstavi fokus na pojedincu, odnosu muškarca i žene, tugama i veseljima svakodnevice koja je ponekad glamurozna, a ponekad banalna. Upravo zbog želje za prepoznatljivošću socijalnih i psiholoških modela predstavu smo adaptirali u naše vrijeme i naš prostor.
Htjela sam reći da smo ovdje bili sretni i… da je brak dobra stvar. Ovo je jedna rečenica koju ćete čuti u predstavi. Što je to sreća? Što je to dobar brak? I što je to bračna sreća? Sa ovim bismo pitanjima voljeli da izađete iz dvorane. A odgovore na njih ionako uvijek pronalazimo sami.